Friday, December 24, 2010

Kembridž/Beograd, i dva-tri ozbiljna vica

Kad već blogujem, nije zgoreg ni jedan non-fiction; stoga rek'o, što bih se suzdržavala kad mi je već nešto na pameti.

U vezi sa mojim planovima za fakultet koji se u poslednjih par nedelja sve jasnije definišu, sve češće mi se u glavi mota uverenje (to je, jelte, komični deo) da je mog oca strahovito uzrujala moja izjava da kad porastem želim da budem akademski radnik. 
Kad kažem uzrujala, mislim u stvari, više bi se obradovao čak i odluci da odem u narko-hipi komunu koja se izdržava od uzgoja marihuane i koza.
Da stvari budu još gore, briga moga oca je i te kako osnovana, s obzirom da sa takvim planovima ostaje neizvesno kako ću i od čega ću da živim. Iz gorespomenute perspektive, na primer, gandža je u Srbiji daleko traženija od intelektualnog rada; u priču o potencijalnoj povezanosti ova dva podatka ne bih sad da zalazim. U nešto realnijoj perspektivi stoje tatini skrhani snovi da mu dete postane direktor marketinga u porodičnoj firmi i ubira plodove njegovog sopstvenog dugogodišnjeg krvavog rada od po preko 12 sati (svako)dnevno.

Monday, December 20, 2010

Sevdah - mali izlet u poeziju


Sevdah

Možda
Ima smisla

Lekovi i obaveze
Vekna hleba ujutru pred spavanje
Kafa uz doručak, šetnje, gradski prevoz, isto,
Sve isto kao zidovi i dvorišta ludnica,
Sve isto sa istim ljudima.

Često bez razloga s tobom

Sevdah,
To je kad domar...
Ne. Nešto drugo,
„Dvornik“, kažu Rusi, čovek
Koji mete pred zgradom i zimi posipa so –
E, baš to

Sevdah –
Starice s pijace
U maramama, mrtvim ljubavima i dva-tri rata
Ti i ja na prozoru visokog sprata, gledamo ih i čudimo se njihovim teškim
Cegerima.

U sobi žuto, toplo.
Gori peć.
Sumrak je, i polako zaboravljamo; neko će doći,
Žurimo
Da razmenimo poglede i zabranjene stiske ruku,
Crn-sevdah i crni čaj dok ne zazvoni oštro
Interfon i bat koraka na stepeništu i mačka lenjo,
Lenjo sklizne s prozora da sačeka
Goste, a dvornik je dobro posuo so; ne možemo se klizati
Bez razloga previše često, pa ipak –

Sevdah,
I vrata se otvaraju.


Tuesday, December 14, 2010

Malo o Huliu Kortasaru

     Interesantan čika čije je ime prvo na listi mojih "influences" koja se nalazi u koloni zdesna tema je ovog - mog prvog - ogledno-kritičkog članka. Ideja je da postovi u kojima pišem o pročitanim knjigama i autorima popune vremenske rupe između mojih kratkih priča i pesama. Trudiću se da budem koliko god mogu informativna, ali da istovremeno prikazujem lični odziv pre nego kritički sud - na kraju krajeva, ne smatram da sam preterano stručna. Pokušaću čak i da u ovome budem zanimljiva. 

Friday, December 10, 2010

Prabaka *u odnosu na prošlu verziju, blago izmenjena; i dalje nesavršena

Prabaka

                Naša je prabaka odavno oslepela, niko je od nas više ni ne pamti bez belih mrena na oba oka. Hvala bogu pa joj ništa drugo sem vida ne fali, kaže majka – kako bismo je kod lekara, kad nema ni ličnu, ni zdravstvenu knjižicu? Ne znamo čak ni kako se zove, kamoli koliko godina ima. Ona broji sto trideset četiri, mi joj ne verujemo. Iz godine u godinu slavimo njen sto prvi, na dan koji smo sporazumno odredili – leti, kad nema slava, a vrućina nas drži u kući.
                Prabaku nije mnogo briga za takve stvari. Što od godina, što od slepila, izgubila je odavno dodir sa realnošću: iako priča i često i rado, njene priče retko imaju smisla; ipak, naučila je da se sama snalazi po kući, trudeći se da bude samostalna, kao da i dalje vidi. Ponekad se pravi i da gleda kroz prozor.

Saturday, December 4, 2010

Collision

 
I haven’t told this to anyone, not even to my big brother who is still a virgin and lives off our parents. I haven’t told him because, you see, he’d say it was a coincidence, and coincidences are overrated, although useful – he says things like that cos he’s an intellectual, which means he has to walk around all gloomy and sceptical all the time. Me, I’m not very smart. Come to think of it, that’s really good, because it allows me to think and speak about all the impossible, irrelevant things that I find interesting, or funny in a way – I mean, who cares if it sounds stupid? Nevertheless, I did once try talking to my brother about collisions, but he didn’t understand, even when I told him that I know it was bound to happen once. He doesn’t believe in intuition, and anyway, collisions are things that are too personal, and too strange and inexplicable to be talked about, or doubted. Anyways, all I’m saying is, things collide sometimes, and one can never tell when it’s gonna happen, or whether it’s already happening, until it’s over. They’re dangerous, these crazy collisions, but sometimes they’re fun as well. And they do exist, although my big brother, who is still a virgin, and on top of it an intellectual, would think the opposite.