Kad već blogujem, nije zgoreg ni jedan non-fiction; stoga rek'o, što bih se suzdržavala kad mi je već nešto na pameti.
U vezi sa mojim planovima za fakultet koji se u poslednjih par nedelja sve jasnije definišu, sve češće mi se u glavi mota uverenje (to je, jelte, komični deo) da je mog oca strahovito uzrujala moja izjava da kad porastem želim da budem akademski radnik.
Kad kažem uzrujala, mislim u stvari, više bi se obradovao čak i odluci da odem u narko-hipi komunu koja se izdržava od uzgoja marihuane i koza.
Da stvari budu još gore, briga moga oca je i te kako osnovana, s obzirom da sa takvim planovima ostaje neizvesno kako ću i od čega ću da živim. Iz gorespomenute perspektive, na primer, gandža je u Srbiji daleko traženija od intelektualnog rada; u priču o potencijalnoj povezanosti ova dva podatka ne bih sad da zalazim. U nešto realnijoj perspektivi stoje tatini skrhani snovi da mu dete postane direktor marketinga u porodičnoj firmi i ubira plodove njegovog sopstvenog dugogodišnjeg krvavog rada od po preko 12 sati (svako)dnevno.