Monday, March 14, 2011

Slučajnost

               Upoznali su se na mostu, kada ga je ona zaustavila u sred prelaženja reke i upitala ima li cigaru. Bio je kraj leta, prohladno, i padala je kiša. Učinilo mu se da joj je zima, pa joj je, galantno, ponudio svoj duks da se zgreje. Prihvatila je, i onda su se, sasvim slučajno, pogledali duboko u oči, kroz mokru kosu i zavesu od kiše, i shvatili da su stvoreni jedno za drugo.

Bilo je dosta toplo, u stvari, samo je vetar duvao malko snažnije nego obično. Hladno je bilo njemu, jer nije poneo duks, a i kiša je pala tek kasnije te večeri. Ipak, detalji i nisu toliko bitni: suština je da su im se pogledi sreli, pa makar i kroz suvu kosu i vedro vreme, i iako u tom trenutku nisu shvatili ama baš ništa, upoznali su se jer su se njemu dopale njene oči, a njoj njegov osmeh.
Počeli su da pričaju, u početku nezgrapno, kao da se pravdaju za tu neviđenu drskost, taj ludački eksces, upoznavanje na sred mosta pa još i po silnoj kiši, ma ne, nije mi hladno, i uf što prija cigara, pa zatim ne žurim ni ja, ostani malo, odmori, lepo je ovde. Nekako sasvim spontano, došlo je do razgovora o svemu, o ljubavima, porodicama, snovima i detinjstvu, o hobijima i čudnim, sitnim navikama koje su im se, sve do jedne, poklopile.
Ispostavilo se, između ostalog, i da oboje vole da čitaju, te su već od narednog dana zajedno obilazili starinarnice, uporno tražeći jednu zbirku Kortazarovih kratkih priča, objavljenu ’64 ili ’68 – ona nikako nije mogla da se seti godine, pogotovo jer nije bila ni sasvim sigurna da ta knjiga uopšte postoji. Šetali su gradom držeći se za ruke, brojali pločice na trotoaru i nadugačko pričali, o Bodleru i Markezu, mačkama i duvanu, Vajldu i Preveru, i gde god da su krenuli, pratile su ih u stopu slike idilične ljubavi: te vetar u njenoj kosi i topli pogledi preko stočića u kafeu, te ukus cigara u ustima, te romantično ljubljenje u nekom sivom pasažu između grafita MUNZE KONZA i OBRAZ.
Tokom tog ljubljenja, ona staje na prste jedne noge kako bi usnama dohvatila njegovo dečačko lice, a drugu nogu, naravno, ljupko savija u kolenu.

Ona je zapravo nešto viša od njega, ali nema veze, recimo da ljupko staje na prste dok ga ljubi, mada u stvarnosti za tim ne bi bilo potrebe.

On ima veoma velike šake, kao šape malog šteneta koje će izrasti u ogromnog psa. Kad god se vide, ona ljubi njegove prste i miluje dlanove, govoreći mu da će porasti tri metra u visinu, i u širinu dva, i svaki put kad to kaže oni se veselo smeju, zato što su srećni i zato što se vole, a srećni se i zaljubljeni ljudi, zna se, uvek veselo  i bezbrižno smeju.
Zimi se srećni i zaljubljeni ljudi sankaju i grudvaju, pa je tako i sa njima bilo: iako u Beogradu snega skoro nikad nema, a kada padne, obično je siv i blatnjav, sankali su se i grudvali, smejući se razdragano, gotovo svaki dan od decembra pa sve do februara, u šarenim kapama s ćubicama i prugastim rukavicama i šalovima koje je ona ištrikala.

A ona ne ume da štrika.

Valjali bi se u snegu po ceo dan, a kući se vratili potpuno suvi, i onda se sušili, drhteći od hladnoće i uzbuđenja pored toplog kamina koji je svakako morao postojati u njegovoj sićušnoj garsonjeri u zgradi bez dimnjaka. Malo zatim, na proleće, posadili su u parku kesten koji su našli još u oktobru: nikada nije nikao, naravno, ali su se njegovim plodovima, pečenim na žaru, sladili hiljade prolaznika prometnih gradskih ulica.
Njihova veza bila je savršena, i to je savršenstvo dolazilo sa toliko neprirodnom lakoćom, da je postajala nestvarna, gotovo nemoguća. Oni, naravno, nisu to primećivali, ostajali su slepi za bizarne nelogičnosti koje su im omogućavale da budu ono što jesu, i voleli su se i dalje, svakim danom sve više i sve natprirodnije.

I, iako ovde ostaje nerazjašnjeno da li je stvarnost izmakla njihovoj kontroli, ili su oni umakli od stvarnosti, suština je da su svari postale odveć čudne, čak i za zaljubljene ljude, te su se čudno morale i završiti.

*

Ponovo je leto: prošlo je tačno godinu dana od kad su se upoznali, i oni su, sticajem okolnosti, žureći negde neodređeno, nabasali na sred onog istog mosta. Datum početka veze, naravno, ne znači ništa, kao što rođendan na Noć veštica ne znači da je ta osoba veštica – sa ovim bi se većina složila – nego možda samo malčice natprirodna; kao što rođendan na Novu Godinu, tačno u ponoć, ne daje toj osobi večnu mladost.
Pa ipak, iako nisu pamtili niti obeležavali taj dan, osećali su se neobično, kao da nešto nije onako kako bi trebalo da bude.
Ona dotiče rukom ogradu, zastaje i smeši se.
„Ovde smo se upoznali, sećaš se?“ kaže ona.
„Da, baš ovde – ili možda par metara dalje“, odgovara on.
„Kako je davno bilo!“ čudi se.
„Pre godinu dana“, smeši se on i blago joj stiska ruku.
„Sećaš se kako smo se zimus sankali?“ razdragano kaže ona.
„Naravno! A zatim bismo išli kod mene da se sušimo i grejemo... samo, znaš šta mi je uvek bilo pomalo čudno?“
„Šta?“ pita ona.
„Pa, to što sneg nije padao, čitave zime, uopšte!“
„Stvarno? Nisam primetila“, reče ona.
Zamisliše se, na trenutak.
„Možda se, na kraju krajeva, nismo ni sankali uopšte“, slegnula je, na kraju, ramenima.
„Možda“, složio se on.
Ćutali su neko vreme, a onda se ona ponovo osmehnu:
„A sećaš li se kestena koji smo posadili?“
„Naravno“, uzvrati joj on osmeh, „sećam se. Sad ga skuplja – mislim, njegove plodove – onaj smešni brkati čovek, pa ih prži i prodaje u Bulevaru.“
„I ukusni su!“ smeje se ona brkatom čoveku.
„Jesu“, slaže se on. „Ali, zar nije čudno, pa čak i nemoguće da je porastao, i to tako brzo?“
„Pa, možda“, kaže ona, „ali, na kraju krajeva, kao da je bitno – koliko se ja sećam, mi prošle jeseni nismo ni skupljali kestenje, tako da tog našeg kestena verovatno ni nema.“
„Možda“, složio se on.
Odjednom, ona ugleda nešto na zemlji nedaleko od njih, te požuri da to podigne.
„Vidi!“ ciči, ushićeno, uzimajući u ruke malu, staru knjigu naslovljenu „Hulio Kortazar: Kratke priče“.
Okreće prvu stranu.
„Nije valjda!“ smeje se on.
„Drugo izdanje – 1968., a prvo je bilo 1964., znači bila sam u pravu u oba slučaja“, smeje se ona i prilazi mu.
Sada njih dvoje stoje okrenuti licem jedno prema drugom, u pravcima u kojima su se bili zaputili pre tačno godinu dana. Počinje da rominja sitna kiša.
„Sećaš li se?“ smeši se ona ponovo. „Kad smo se upoznali, padala je kiša.“
Izgovorivši ovo, ona počinje da oseća kako je knjiga u njenim rukama teža nego što je bila kad ju je tek podigla, i odjednom čuje sebe kako izgovara, zbunjeno:
„Ili, možda – možda i nije.“
„Možda“, slaže se on, pogleda prikovanog za prvu stranicu zbirke priča Hulia Kortazara iz 1968.
„A ti opet nisi poneo duks“, smeška se ona otsutno, a knjiga postaje još teža, i čini joj se da će je, eto, samo što nije, ispustiti ponovo na zemlju.
„A ti cigare“, on uzvraća, mahinalno, i odjednom, oboma im sine ista stvar, istovremeno.
Podižu glave i razmenjuju zbunjene, izgubljene poglede, tražeći nešto nepostojeće jedno u drugom, a onda ona otvara knjigu na sredini i vidi beli list, bez ikakvog teksta, jer u šezdesetim, na srpskom jeziku, zaista nije štampana nijedna Kortazarova priča. Zgranuta, ona ispušta knjigu. Njih dvoje je posmatraju kako pada: kao da pada usporeno, mučno, svoj užasni let završava preglasnim, neprirodnim treskom i nestaje kao da nikada nije ni postojala.
Dva potpuna stranca koji su, igrom slučaja, srodne duše, skreću poglede sa nečega čega ne mogu uopšte da se sete. Letimično klimaju glavom jedno drugom, zbunjeni što su se sudarili s nekim na tako širokom trotoaru, i nastavljaju svako svojim putem, oboje s nejasnim osećajem da im je ono drugo odnekle poznato.

I možda i jeste moguće da se zaista sećaju da su se jednom već mimoišli, pre tačno godinu dana, na istom ovom mestu, ne obrativši pažnju jedno na drugo jer im se žurilo; jer, njemu je bilo hladno, a ona je zakleti nepušač.

3 comments:

  1. I don't speak Serbian, but I have read on the right corner of your blog Ivo Andric is one of your favorite writers. I have read some of his tales in a Portuguese translation. I invite you to visit my blog - http://bibliotecadofabio.blogspot.com. Thank you. Yours, Fábio.

    ReplyDelete